Što radi psihijatar, što psiholog, a što psihoterapeut?!
Velikom broju ljudi nije jasna razlika između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta. Stoga ne čudi što u situaciji, kad se jave određene mentalne smetnje, vlada konfuzija i osoba ne zna od koga zatražiti pomoć. Često se psihoterapija doživljava kao jedinstven pojam i odlazak psihoterapeutu kao neupitna pomoć, bez obzira o kojoj vrsti problema se radi i kojom vrstom psihoterapije se bavi taj psihoterapeut. No, to nije tako. Postoji cijeli niz psihoterapijskih pravaca. Najpoznatiji su psihodinamska, bihevioralno- kognitivna, sistemska, integrativna, realitetna, geštalt, transakcijska, logoterapija itd. Za određene mentalne smetnje najučinkovitija je određena vrsta psihoterapije.
Konfuziji doprinosi i to što psihoterapeuti najčešće ne istaknu jasno uz svoje ime, svoje bazično obrazovanje i psihoterapijski pravac kojim se bave, što Zakon o psihoterapiji propisuje. Tako neki pacijenti odlaze kod drugih struka uvjereni da idu kod psihijatra ili psihologa. Još veći problem je kad psihoterapiju rade osobe koje uopće nisu psihoterapeuti, već na primjer životni treneri, koji nemaju edukaciju iz psihoterapije ili psihoterapeuti koji koriste metode koje nisu znanstveno potvrđene i koje su obično iz sfere kvazi duhovnosti. Stoga bi bilo mudro, prije odlaska psihoterapeutu koji radi van institucije, provjeriti od koga točno tražimo pomoć i što piše uz njegovo ime. Primjer pravilno napisanog natpisa bi bio npr. Marko Marković, mag. psihologije, bihevioralno-kognitivni psihoterapeut.
Dužina i širina obrazovanja kod psihijatra, psihologa i psihoterapeuta je različita.
Psihijatar nakon završenog studija medicine na Medicinskom fakultetu u trajanju od šest godina, specijalizira psihijatriju. Specijalizacija se obavlja kroz period od pet godina po programu koji propisuje Ministarstvo zdravstva. Tijekom tog perioda specijalizant svaki dan ide na posao u određenu bolnicu, već kako program specijalizacije propisuje, gdje radi osam sati, a više puta mjesečno obavlja 24-satna dežurstva. Također je obvezan završiti poslijediplomski stručni studij iz psihijatrije. Specijalizant se u sklopu specijalizacije bazično educira iz psihodinamske i bihevioralno- kognitivne psihoterapije, mada veliki broj psihijatara dodatno završava i edukaciju iz nekih drugih psihoterapijskih pravaca.
Psihijatar može propisivati lijekove, upućivati na određene dijagnostičke pretrage, što psiholog i psihoterapeut ne mogu. Naravno, može obavljati i psihoterapiju.
Psiholog je osoba koja je završila studij psihologije na Filozofskom fakultetu ili na Hrvatskim studijima, koji traje pet godina. U Hrvatskoj ne postoji studij kliničke psihologije, odnosno psiholozi imaju obrazovanje društvenog usmjerenja. Samo dio psihologa radi u zdravstvenom sustavu, dok ostali rade u odgojno obrazovnim ustanovama, različitim državnim institucijama ili na ljudskim resursima u privatnom sektoru.
Psiholozi koji rade u zdravstvenom sustavu educiraju se dodatno iz psihoterapije, a mogu završiti i poslijediplomski studij iz kliničke psihologije, na Filozofskom fakultetu.
Psiholog može obavljati psihologijsko testiranje, što psihijatar i psihoterapeut ne mogu. Naravno, može obavljati i psihoterapiju.
Nekada su se psihoterapijom bavili samo psihijatri i psiholozi. To se zadnjih godina promijenilo i omogućeno je i drugim strukama da se educiraju za psihoterapeute. Tako primjerice ekonomist, arhitekt ili geodet može postati psihoterapeut nakon što se educira. Edukacija iz psihoterapije kod većine psihoterapijskih pravaca se provodi kroz period od četiri do pet godina, po programu udruženja za tu vrstu psihoterapije. Prve dvije godine su bazična edukacija i organizirane su kao desetak jednodnevnih radionica po godini ili se nekoliko radionica spoji, pa se edukacija odvija tijekom četiri vikenda u godini. Sljedeće dvije do tri godine su nešto zahtjevnije i uključuju superviziju. Iz navedenog je jasno da psihoterapeut nije akademska titula. Usprkos tome, posao psihoterapeuta je zahtijevan i ozbiljan. To nije neobavezno čavrljanje, kako mnogi misle. Treba razlikovati savjetodavni tretman od dubinske psihoterapije, koja zadire u strukturu ličnosti. Nestručan terapeut može ozbiljno naštetiti pacijentu i umjesto da mu pomogne, izazvati pogoršanje. U praksi se susreću pacijenti koje je nestručan psihoterapeut doveo do ruba samoubojstva i tek tada su zatražili pomoć psihijatra.
Psihoterapeut koji nije psiholog ni psihijatar, ne može obavljati ni psihologijsko testiranje ni psihijatrijski pregled. On nema potrebno znanje da bi procijenio treba li osobi liječenje lijekovima i zato njegovo mišljenje da klijent ne treba ići psihijatru i uzimati lijekove treba uzeti s rezervom.
U kliničkoj praksi se često vidi da osobe zbog stigme nastoje izbjeći psihijatrijski pregled i odmah traže pomoć psihoterapeuta. Razumljivo je da im je lakše prihvatiti ulogu klijenta nego pacijenta, ali ideja da se mentalne teškoće mogu liječiti samo psihoterapijom najčešće je nerealna. Zakon o djelatnosti psihoterapije je zaštitio djecu. Psihoterapiju djece je dopušteno raditi tek nakon što je psihijatar postavio dijagnozu i propisao određenu psihoterapiju kao način liječenja tog djeteta. Mada zakon to isto nije propisao za odrasle osobe, bilo bi dobro primijeniti to i na njih, odnosno prvo napraviti psihijatrijski pregled. Psihijatar će postaviti dijagnozu, eventualno savjetovati određene dijagnostičke pretrage i psihologijsko testiranje, te ako je to indicirano, uputiti osobu psihoterapeutu. Sva istraživanja pokazuju da je najučinkovitija opcija u liječenju kombinacija lijekova i psihoterapije.
Ovakvim pristupom bi se spriječile neželjene situacije, koje se nerijetko susreću u kliničkoj praksi, da osobe nisu liječene na najbolji mogući način i da je u lutanju od jednog terapeuta do drugog, izgubljeno dragocjeno vrijeme.
