Roditeljski stilovi odgoja i komunikacija u prevenciji poremećaja mentalnog zdravlja

Roditeljstvo je jedna od najljepših, ali i najtežih životnih uloga pojedinca. Podrazumijeva niz procesa koji se sastoje od zadataka, pravila, komunikacije i međuljudskih odnosa koje odrasli ostvaruju u kontaktu sa svojim djetetom, a nazivamo ih odgojni stilovi.

Odgojni stilovi  svrstavaju se u četiri skupine, ovisno o tome koliko roditelj pokazuje topline prema djetetu i koliko mu zahtjeva postavlja:

AUTORITARAN STIL (kruti, strogi) - roditelji postavljaju velike zahtjeve i provode strog nadzor, ali ne daju dovoljno topline i podrške. Autoritaran stil ima za cilj poslušnost i samokontrolu kod djeteta bez objašnjavanja i obrazloženja. Postavljanje granica i pravila i kažnjavanje neposlušnosti (često i fizičko) glavni su ciljevi ovakvog stila odgoja. Djeca koju se odgaja na ovakav način su sklona promjenama raspoložanja, povučena, razdražljiva i bez spontanosti u ponašanju.

AUTORITATIVAN STIL (demokratski dosljedan) - roditelji postavljaju velike zahtjeve, granice i provode nadzor djeteta uz veliku toplinu i podršku. Uloga roditelja je savjetnička, a ne kontrolorska.  Postavljeni zahtjevi i granice se objašnjavaju i obrazlažu. Djeca odgajana na ovakav način su spontana u izražavanju svog mišljenja i emocija.

PERMISIVAN STIL (prepopustljiv) - roditelji postavljaju male zahtjeve i provode slabu kontrolu, a daju veliku toplinu i podršku. Roditelji zadovoljavaju svaki djetetov zahtjev. Međutim, davanje prevelike slobode nije primjereno jer stvara kod djece nesigurnost, nesnalaženje bez postavljenih granica, što potiče impulzivno i agresivno ponašanje kod djeteta.

INDIFERENTAN STIL (zanemarujući) - roditelji postavljaju male zahtjeve, nema kontrole ali ni topline ni podrške. Roditelji emocionalno odbacuju djecu ili nemaju snage ni vremena za brigu oko njih. Djeca odgajana ovim stilom imaju poteškoća u učenju socijalnih vještina i često su neuspješna u školi.  Ovakav odgojni stil često regrutira adolescente koji izražavaju razne oblike neprihvatljivog ponašanja.

Izbor učinkovitih roditeljskih postupaka, u kojima je jasno određeno što su granice i zahtjevi prema djetetu, naravno ovisno o razvoju i zrelosti djeteta, uz pružanje ljubavi, topline i podrške doprinosi najadekvatnijem razvoju djeteta od predškolske  pa sve do adolescentne dobi. Uzimajući u obzir da je najvažnija zadaća roditelja briga za zdravlje djeteta kako fizičko tako i mentalno, ne čudi da na dobro roditeljstvo gledamo kao na bitan čimbenik prevencije poremećaja mentalnog zdravlja.

DOBRO RODITELJSTVO KAO PREVENCIJA POREMEĆAJA MENTALNOG ZDRAVLJA

Obitelj pridonosi jačanju zdravog otpora djece i mladih protiv bilo kojeg oblika poremećaja mentalnog zdravlja odgojnim postupcima spram djeteta, koji emocionalno i psihički jačaju dijete i time doprinose izgradnji  djetetova samopuzdanja.

U prve dvije godine života dobro roditeljstvo je usmjereno na uspostavljanje djetetove sigurnosti, zdrav socioemocionalni razvoj djeteta i motivaciju djeteta za razvoj kognitivnih kompetencija.

Tijekom predškolskog razvoja velika pažnja usmjerena je na poticanje razvoja socijalnih vještina, sposobnosti snalaženja u okolini i razvijanje motivacije za postizanje uspjeha. U ovoj dobi se postavljaju čvrste i jasne granice djetetova ponašanja, ali uz pružanje topline, ljubavi i brige.

U osnovnoškolskom razdoblju važno je odgojem postići unutrašnju samokontrolu kod djeteta, razvijanje socijalnih vještina, uspostavljanje prijateljstva i suradnje s vršnjacima, razvijanje samopoštovanja i pozitivne slike o sebi.

Pozitivne utjecaje dobrog roditeljstva u adolescentskoj dobi isključivo promatramo kroz autoritativan (demokratski) odgojni stil, jer provodeći druge stilove odgoja neminovni su sukobi na relaciji adolescent - roditelj. Iz sukoba proizlaze prkosna i odbijajuća ponašanja adolescenata što smanjuje toplinu i brigu, a jačaju kontrolu i strogost kod roditelja. I tako se dalje narušava odnos roditelj - adolescent i sve je manje mjesta uspostave boljih odnosa podsredstvom dobrog roditeljstva.

Za održavanje dobrog roditeljstva neophodni su: nadzor u smislu poznavanja gdje i s kim se dijete druži, kvalitetna međusobna komunikacija kao i uspostavljanje granica odnosno postavljanje jasnih i određenih pravila ponašanja.

Često susrećemo roditelje koji ne znaju  gdje se njihovo dijete kreće i s kim se druži. Obzirom da biramo prijatelje prema nekom zajedničkom interesu i uvjerenjima koja dijelimo, a taj interes i uvjerenja mogu imati i negativan predznak ponašanju poput kozumiranja sredstava ovisnosti, izostajanja iz škole, zajedničke skitnje ..., od iznimne je važnosti imati spoznaju gdje i s kim nam dijete provodi slobodno vrijeme. Roditelji koji ne raspolažu tim informacijama ne razumiju djetetove aktivnosti, brige, uznemirenosti… Unutar vršnjačke skupine mladi ostvaruju pripadnost putem raznih aktivnosti, zajedničkih obilježja (isti stil odijevanja, sklonost nekom umjetničkom pravcu…), ostvarivanjem bliskih, romantičnih odnosa te odnosa putem Interneta koji mogu biti i zlorabljeni.

Komunikacijske vještine koje dijete uči u obitelji utjecat će na način na koji ono komunicira ne samo s nama, nego i sa svim ljudima koje susreće tijekom života. Uspješna komunikacija je proces u kojem sudjeluju dvije osobe i nikada ne smije biti jednostrana. Ako dosljedno komuniciramo sa svojim djetetom, ono će znati da o njemu imamo dobro mišljenje i da mu želimo dobro. Ne samo da ćemo tako njegovati pozitivan i kvalitetan odnos, već ćemo pomoći djetetu da raste, razvija se i živi u skladu sa svojim kapacitetima. 

Mladi trebaju imati jasna i određena pravila: što je dopušteno, što je prihvatljivo, a što nije. Ako roditelji već u ranoj dobi ne postave jasnu granicu dopuštenog, dijete neće znati što točno roditelji od njega očekuju. Ono će tada lutati u svojim traženjima granica i često griješiti. Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti i uspješno izvršenog zadatka. Dijete pri tome osjeća i brigu roditelja, dok se djeca bez zadanih granica osjećaju zanemarenima, kao da roditeljima nije stalo do njih, da se o njima ne vodi briga te da im jednostavno oni nisu važni. Nestabilne ili nepostojeće granice i nedosljednost roditelja u djece izazivaju osjećaje nesigurnosti i nezaštićenosti, a odgovornost  pada na dijete koje ju nije sposobno niti nositi.

I malo dijete iskušava granice roditelja i želi ih probiti, a u adolescenciji je to posebno izraženo. Adolescenti propituju smisao, žele znati zašto ste baš tako odlučili, bitno im je da postoji neki smisao, a ne da granica postoji samo i isključivo zato jer vi tako kažete. To kod adolescenta jednostavno više ne prolazi. Jasno je da granice koje roditelji postavljaju ne smiju biti krute, a kako dijete odrasta i postaje samostalnije dobro je saslušati i njegove argumente i unijeti dozu fleksibilnosti tamo gdje smatrate da je u pravu.

Na kraju, važno je da su roditelji dosljedni u odgoju jer time šalju poruku svojoj djeci da misle ozbiljno ono što govore te da im se može vjerovati. U obitelji u kojoj adolescent zna da može računati na vas, da ga razumijete, ne odbacujete zbog povremenih intenzivnih sukoba i neslaganja, da uvažavate i razumijete njegove želje i potrebu za samostalnošću i neovisnošću, nećete strepiti što vaš adolescent radi kada je vani, jer ćete imati povjerenja jedni u druge.

Roditeljske strategije u davanju podrške našim adolescentima

• Naučimo svoju djecu da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica i na njemu je da preuzme odgovornost za te posljedice. Učimo ih da uz sve veća prava koja traže idu i sve veće odgovornosti.
• Odolimo davanju savjeta, osim kada adolescent to od nas traži.
• Prihvatimo odvajanje. Razvoj vlastitog identiteta tijekom adolescencije uključuje određeni stupanj odvajanja, ali ne i potpuno izoliranje od obitelji. Adolescenti žele samostalno odlučivati i iskusiti posljedice svojih odluka. Pokažimo strpljenje kada nam se neke odluke ne čine primjerenim.
• Pustimo adolescenta da razmišlja o sebi, a dom je sigurno mjesto gdje može izraziti svoje frustracije, srediti misli i shvatiti promjene u svom životu.
• Dopustimo i adolescentu da preuzme dio brige. Ako mi preuzimamo brigu za sve oko njega, nikada neće postati odgovoran.
• Samopoštovanje adolescenta može biti vrlo krhko. Stoga obratimo pažnju kako mu se obraćamo. Kritike i uvrede mogu ozbiljno narušiti njegovu sliku o sebi te ga emocionalno udaljiti od nas.
• Dajmo svojem adolescentu priliku da bude sâm sa sobom kada mu je to potrebno.
• Budimo što fleksibilniji prije nego automatski kažemo NE. Pričekajmo 10 sekundi. Neka naše dijete navede svoje razloge za ono što traži od nas. S nekim pravilima budimo fleksibilniji, s nekima pravedni, a s nekima, nama važnima, nepopustljivi.
• Neka naši strahovi ne utječu na naše odluke. Podijelimo ih sa svojim djetetom i obrazložimo mu iz kojeg je razloga neka naša odluka donesena.
• Budimo svjesni sebe, svoga glasa, tona i neverbalne komunikacije dok razgovaramo sa svojim adolescentom.
• Prihvatimo vlastite osjećaje. Biti roditelj ne znači biti savršen. Možemo se osjećati frustrirano, ljutito, obeshrabreno, tužno. Ako smo burno reagirali, ispričajmo se svom djetetu. Na taj će način i mlada osoba učiti kako su odnosi kompleksni.

Martina Jerinić Njirić, prof. pedagogije