Nekad u Dubrovniku

Nekad u Dubrovniku

Povijest zdravstvene kulture Dubrovnika, nekad Dubrovačke Republike, bogata je kao i cjelokupna dubrovačka znanstvena, kulturna i gospodarska baština. Od malog stjenovitog otočića Lausa i naselja Dubrave u podnožju, tada šumovitog Srđa, nastao je jedinstveni grad-muzej. Stoljećima su Dubrovčani uspješnim upravljanjem, snagom uma i diplomatske vještine sačuvali svoju slobodu, mir i opstanak. Istovremeno, to im je omogućavalo gospodarsko-ekonomski, kulturni i znanstveni prosperitet, a dubrovačka medicina sa svojim zakonima, propisima, dostignućima i idejama obogatila je ne samo hrvatsku nego i svjetsku medicinsku povijest.

Karantena, dobro organizirane liječničke i ljekarničke službe, služba gradskih čistača, izgradnja gradske kanalizacije, snabdijevanje pitkom vodom, osnivanje sabirališta za smeće, osnivanje hospitala, nahodišta i leprazorija, te niz drugih javnozdravstvenih mjera najvažnije su tekovine dubrovačke medicinske tradicije.

Vlada Dubrovačke Republike, koju čine Veliko vijeće, Senat ili Vijeće umoljenih i Malo vijeće, donosili su brojne odredbe, propise i zakone o javnom zdravstvu i organizaciji zdravstvene zaštite u cilju poboljšanja higijenskih uvjeta i podizanja zdravstvene razine u Dubrovačkoj Republici. Svi zakoni i obaveze prema Republici bili su iznad privatnih interesa, što su Dubrovčani i uklesali u kamen na ulaz u dvoranu Velikog vijeća: «OBLITI PRIVATORUM – PUBLICA CURATE» («Zaboravite privatno – brinite o državnom»). U slučaju nepoštivanja propisanih zakona i odredbi propisivale su se i kaznene mjere. Osnovni izvor podataka o higijensko-epidemiološkim prilikama u starom Dubrovniku, prikazani na ovim stranicama, bila je knjiga «Nekad u Dubrovniku», čiji je autor pokojni prim. dr. Jurica Bačić, specijalist urologije i doktor povijesti medicine.

Vlada Dubrovačke Republike

VELIKO VIJEĆE Dubrovačke Republike upravljalo je gradom i Republikom, biralo kneza, Malo vijeće, Senat, suce i druge državnike, ukidalo stare i donosilo nove zakone, odlučivalo o miru i ratu, rješavalo državno-pravna i ustavna pitanja. Ovo vijeće sačinjavala je sva vlastela starija od 18 godina i to po nasljednom pravu.

SENAT ili Vijeće umoljenih rukovodilo je cjelokupnom politikom Republike, imalo je nadzor nad svim službenicima, financijskim poslovima, određivanjem troškova u javnom životu i javnim poslovima, nad izradom osnovnih zakona, imenovanjem konzula i poslanika itd. Sačinjavala su ga 33 najuglednija plemića s još 11 članova Malog vijeća i knez. Mandat članova Senata trajao je godinu dana.

MALO VIJEĆE je rješavalo sve zaključke Velikog vijeća i Senata, nadziralo moral, predstavljalo državu i primalo u audijenciju poslanike itd. Sačinjavalo ga je 11 članova, biranih na godinu dana (samo po jedan član iz svake plemićke obitelji).

KNEZ je bio predstavnik vrhovne vlasti i suvereniteta Dubrovačke Republike, kojeg je biralo Veliko vijeće apsolutnom većinom glasova. Mandat mu je bio mjesec dana i nije se mogao ponovo izabrati za kneza dok ne prođu dvije godine. On čuva državne pečate, najpovjerljivije isprave i ključeve gradskih vrata.

Dubrovačka karantena

DUBROVAČKA KARANTENA – LAZARETI

U vrijeme haranja brojnih epidemija XIV i XV stoljeća, dubrovačka vijeća su imala glavnu ulogu u donošenju posebnih mjera, odredaba i propisa u organizaciji zdravstvene i sanitetske službe u svrhu sprječavanja unosa i širenja zaraznih bolesti u Republici. Sve zarazne bolesti Dubrovčani su nazvali kužne bolesti, a za sve epidemije uveli su pojam «kuga» ili pestilencija, prema latinskoj riječi pestis što znači kuga. Iako su se o zdravlju stanovnika Dubrovačke Republike u vrijeme brojnih epidemija brinuli zdravstveni činovnici, uglavnom pripadnici vlastelinskog staleža, Dubrovčani su zbog važne odluke iz 1377. godine ušli u povijest medicine.

27. srpnja 1377. godine Veliko vijeće donijelo je odluku kojom se «ni domaći ni strani ljudi koji dolaze iz okuženih krajeva ne smiju primiti u grad ni na dubrovačko zemljište dok ne izdrže mjesec dana čišćenja na otoku Mrkanu i Cavtatu». Tom odlukom pod naslovom «Došljacima iz kužnih krajeva se zabranjuje ulaz u Dubrovnik ili okolicu» propisano je da sve osobe koje dolaze iz sumnjivih zaraženih krajeva, odnosno mjesta u kojima su vladale kužne bolesti, moraju provesti 30 dana u izolaciji ili karanteni. Zbog toga su povijesničari dubrovačku karantenu nazivali trentina. Ta odluka zapisana je u dubrovačkoj knjizi zakona «Liber viridis» ili «Zelena knjiga». Zgrada u kojoj se provodila karantena zvala se lazaret ili kontumac.

Prve dubrovačke karantene bili su otočići Mrkan, Supetar i Bobara ispred Cavtata. To su mali, uglavnom goli, nezaštićeni otočići, na kojima se konfinirani ili izolirani (prognani) nisu imali gdje sakriti od kiše, vjetra, hladnoće ili ljetne vrućine. Nije bilo vode, a hrana im se donosila brodicom. Zbog toga su se povremeno i privremeno za njih gradile vrlo trošne i uboge barake (daščare). One su se mogle brzo sastaviti, a u slučaju potrebe (dotrajalosti ili završetka epidemije) vrlo lako razrušiti ili spaliti. Sve do tridesetih godina XV stoljeća, ovi otoci su bili najčešći kontumaci Dubrovačke Republike. Kada na njima više nije bilo mjesta, kao kontumac (karantena) za izolaciju oboljelih i sumnjivih na kužnu bolest, koristili su se otoci na zapadnoj strani Dubrovnika: Koločep, Lopud i Šipan.

14. listopada 1429. godine dubrovačka vlada je donijela odluku o gradnji prvog dubrovačkog lazareta, prve dubrovačke karantene na otoku Supetru. Dvije godine kasnije na tom otočiću izgrađena je prva kamena kuća za smještaj bolesnih i sumnjivih na kužnu bolest. Kuća je bila duga 10 m, široka 4 m s dva krila od 5 m.

1430. godine na Dančama i 1436. u parku Gradac, u samoj blizini grada, prema zapadu, određene su neke kuće za izolaciju sumnjivih i bolesnih. U vrijeme epidemija većih razmjera, na Dančama nije bilo mjesta za sve bolesne, pa se područje, gdje su živjeli bolesni, izoliralo kao privremeni kontumac (lazaret). Tako se dubrovačka vlada prilagođavala epidemiološkoj situaciji osnivajući privremene lazarete, što odgovara današnjim suvremenim principima izolacije i liječenja na mjestu epidemije. Uz mnoga druga mjesta, to su povremeno bili Brgat (naselje sjeverno od Dubrovnika), Kantafig, otočići ispred Šipana, Mljet, pa čak i neke ulice u samom gradu.

Senat je 1457. godine donio odluku o izgradnji lazareta na Dančama. Tek osam godina nakon toga, 1. travnja 1465. započela je gradnja lazareta, dugog 20 m i širokog oko 6 m. Uz tu glavnu kuću, sagrađeno je i nekoliko manjih kućica za smještaj članova obitelji okuženih, odnosno onih koji su preboljeli zarazu, te cisterna za vodu. Podignut je i dugi zid, koji je sve ovo odvajao (izolirao) od glavnog puta prema gradu. Ovaj lazaret na Dančama bio je izgrađen u skladu sa svim propisima i bio je glavni dubrovački kontumac u drugoj polovici XV stoljeća. Uz njega je sagrađena i kapelica Gospe od Danača, sačuvana do današnjih dana.

Zbog niza teških epidemija, lazaret na Dančama služio je i kao kužna izolacijska bolnica, pa s vremenom nije mogao primiti sve oboljele i sumnjive. Stoga se 1534. godine počeo graditi veliki kvadratni lazaret na otoku Lokrumu (s jugoistočne strane grada). No on nikada nije dovršen, jer su Dubrovačani naknadno uvidjeli kako bi on mogao poslužiti neprijatelju kao uporište protiv grada.

Dubrovački Senat je 1590. godine odlučio sagraditi veliki lazaret na Pločama, u neposrednoj blizini gradskih zidina, na istočnom ulazu u grad, gdje su se sastajali glavni kopneni i morski trgovački putevi. Gradnja je započeta tek krajem 1627. godine, jer su Dubrovčani dugo oklijevali izgraditi lazaret u blizini grada. Lazaret na Pločama sastojao se od osam zgrada za stanovanje i pet velikih duguljastih i međusobno odvojenih dvorišta. U svako se dvorište ulazilo kroz poseban ulaz, osiguran rešetkama i bravama. S obje strane svakog dvorišta bili su trijemovi i prostorije s drvenim policama za «čišćenje» robe. Turski putopisac Evlija Čelebija došao je u Dubrovnik 1664. godine, te je, poput ostalih putnika iz turskih krajeva, morao provesti neko vrijeme u lazaretu. On je opisao lazaret kao lijepu četverokutnu zgradu sa zračnim sobama, kuhinjama i dvorištima. Putnici su tamo morali boraviti 40 dana, a u povoljnijim slučajevima najmanje deset ili sedam dana. Stalna je vojnička straža pazila da stanovnici lazareta ne dolaze u doticaj s osobama izvan lazareta.

1784. godine izgrađen je poseban zid, koji je s kopnene strane zatvorio kompleks lazareta. Uprava cijele protuepidemijske službe, pa tako i lazareta, bila je u rukama zdravstvenog magistrata, sastavljenog od pet plemića. Lazaret nije imao svog liječnika. Preglede sumnjivih osoba vršio je povremeno jedan od dvojice stalnih državnih kirurga. Troškovi zdravstvene zaštite podmirivali su se iz državne blagajne, koji su bili pokriveni carinskim doprinosima putnika.

Razvojem kopnenih trgovačkih puteva, Dubrovačka vlada je uvidjela kako je epidemiološka opasnost prešla s morske strane na kopnenu granicu Republike. Stoga je lazaret na Pločama, u XVII i XVIII st., služio znatno više za smještaj kopnenih karavana nego za pomorce, koji su kao i roba sa sumnjivih brodova zadržavani u karanteni na samom brodu, usidreni ispred lazareta ili uz otok Lokrum ili Mljet. Na kopnu se na područje Republike moglo prijeći samo na određenim mjestima, preko tzv. raštela* kod Brgata i na mjestu Tabor, nedaleko od lazareta. U raštelu se smjelo trgovati samo s robom za koju se smatralo da ne prenosi zarazu (npr. stoka i metalni predmeti), dok je «osjetljiva roba» (npr. vuna, pamuk i dr.) morala proći kroz lazaret. Za dezinfekciju različite robe koristilo se provjetravanje, kađenje i prskanje octom.

* raštel (mn. raštela), lat. rastellum - predstavljalo je mjesto na hrvatsko–turskoj granici određeno za trgovinu, a vršila se uz straže s oba dvije strane

ZDRAVSTVENI MAGISTRAT

Zdravstveni magistrat Dubrovačke Republike pratio je kretanje epidemijskih bolesti na području Mediterana i u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka i o tome povremeno izdavao tiskane proglase. Biralo ga je Veliko vijeće u sastavu od pet plemića. U službi magistrata bili su lučki kapetani, službenici lazareta i posebni činovnici (kačamorti). Oni su zapovijedali posebnim sanitetskim službenicima, vojničkoj straži i slugama lazareta koji su provodili karantenske mjere.

Ovakav sistem karantenske zaštite održao se sve do pada Republike.

Kacamorti

SANITETSKA VLAST U DUBROVAČKOJ REPUBLICI - KACAMORTI

1426. godine odlukom Velikog vijeća izabrani su posebni činovnici nazvani kacamorti ili officiales cazamortuorum. Oni su bili vrhovna sanitetska vlast u Dubrovačkoj Republici, koja je vodila brigu o zdravstvenom stanju u Republici. Imali su široka ovlaštenja u svom djelovanju za vrijeme epidemije.

Kacamorti su morali u posebnoj knjizi zapisati svakog bolesnika, kada je obolio i kuću u kojoj je živio. U drugoj knjizi su se zapisivale obitelji oboljelih, dan kada su poslate na Supetar, broj članova i kuća odakle su poslati na izdržavanje karantene. Prema dosadašnjim dostupnim dokumentima, izgleda da je ovo prvi put u našim krajevima vođenje neke vrste kartoteke o oboljelima i umrlima. Propisom Senata od 12. veljače 1457. godine statistički se prikazivalo kretanje zaraznih bolesti u pojedinim dijelovima grada, oboljeli, izolirani, te odnos bolesnih prema zdravima u pojedinim obiteljima i to sve za određeno vremensko razdoblje.

Protuepidemijske mjere

PROTUEPIDEMIJSKE MJERE NA BRODOVIMA

U svrhu zaštite pučanstva od zaraznih (kužnih) bolesti vlada Dubrovačke Republike donosila je i odredbe o protuepidemijskim mjerama na brodovima. 1486. godine naredila je da svaki brod, koji želi ući u Dubrovačku Republiku, mora imati zdravstveni karton ili patent. To je posebna isprava kojom su lučke vlasti izvješćivale kapetana broda o zdravstvenom stanju grada iz kojeg se isplovaljavalo. Ukoliko je u tim lukama bio dubrovački konzul, izdavanje takvih zdravstvenih kartona je bilo u njegovoj kompetenciji. On je ujedno pratio i kretanje zaraznih bolesti u gradu i zemlji, gdje je radio i zastupao Dubrovačku Republiku. O svemu je obavještavao dubrovačku vladu. Obavijesti su stizale i od kapetana dubrovačkih jedrenjaka i brodova, iz svih gradova i mjesta gdje su se nalazili i sa svih mora kojima su plovili. Tako je svaki brod, prije pristajanja u luke Dubrovačke Republike, morao pokazati zdravstvenu ispravu polazne luke i potvrdu dubrovačkog konzula. Bez njih se nije dozvoljavalo ostajanje i vezivanje uz gat (obalu). Svaki brod, koji je imao okuženog bolesnika, morao je istaknuti žutu zastavu.

Dubrovačko državno tajništvo je izdavalo potvrde i zdravstvene listove o zdravstvenom stanju u gradu brodovima koji su odlazili iz Dubrovnika.

U Dubrovačkoj Republici postojalo je nekoliko vrsta zdravstvenih isprava:

  • Patente libera («slobodna isprava») je značila da u polaznoj luci nema oboljelih od zarazne bolesti, da postoje potpuno povoljni zdravstveni uvjeti te da već dugo nije bilo epidemijskih bolesti.
  • Patente netta («čista isprava») je značila da nekoliko tjedana prije odlaska broda iz luke, u njoj nije bilo nikakvih epidemijskih bolesti.
  • Patente sospetta («sumnjiva isprava») je značila sumnju na oboljele.
  • Patente brutta («nečista isprava») je značila postojanje oboljelih od neke kužne bolesti.

Od 1477. godine postojao je državni organ, sastavljen od trojice službenika iz redova vlastele starijih od 30 godina. Birao ih je svake godine Senat, a imali su dužnost pregledavati sve brodove i ustanoviti da li se oni pridržavaju pomorskih propisa Dubrovačke Republike.