Leptospiroza
Leptospiroza (lat. leptospirosis) je akutna do kronična, često klinički neprepoznata zarazna bolest mnogih vrsta toplokrvnih životinja, ali i čovjeka, i pripada najproširenijim i vrlo opasnim zoonozama (ponekad s letalnim završetkom).
Bolest je rasprostranjena diljem svijeta, a učestalost joj raste idući od subpolarnih prema tropskim krajevima. Uzrokovana je patogenim spiralnim bakterijama iz roda Leptospira, koji se mjesecima izlučuju urinom inficiranih životinja u čovjekovu okolinu, a mogu se izlučivati i plodnom vodom i ovojnicama, mlijekom, spermom i slinom. Van organizma domaćina bakterije leptospiroze mogu u vodi, naročito stajaćicama, preživjeti tjednima, a pogoduju im toplo vrijeme i česte kiše pa je zbog toga češća pojava bolesti ljeti i u jesen.
Kako se čovjek može zaraziti?
Ljudi se mogu zaraziti putem izravnog kontakta s inficiranim životinjskim urinom ili tkivom (najčešće glodavaca, svinja, pasa i divljih životinja) ili neizravno, kontaktom s inficiranom vodom, tlom, hranom i predmetima ili kupanjem u stajaćim vodama. Uobičajeno ulazno mjesto je oštećena koža, ranice ili izložene sluznice (očiju, nosa, usne šupljine). Leptospiroza se smatra i profesionalnom bolešću npr. veterinara, ribolovaca, lovaca, mesara, stočara, šumskih radnika, rudara zbog kontakta sa životinjama koje najčešće obolijevaju, ali javlja se i u urbanoj populaciji - u športaša, rekreativaca, vojnika i putnika na međunarodnim destinacijama.
Kakva je klinička slika leptospiroze?
Inkubacija leptospiroze je 2-30 dana (prosječno 7-10 dana). Klinička slika leptospiroze je nespecifična i vjerojatno se dosta slučajeva ne dijagnosticira i ne prijavljuje. Bolest obično počinje groznicom, jakom glavoboljom, bolovima u mišićima, povraćanjem i crvenilom očiju. To je prva, septikemična faza koja traje 4 – 9 dana. Slijedi pad temperature, a zatim se između 6. i 12. dana javlja druga ili imuna faza bolesti praćena različitim simptomima ovisno o zahvaćenom tkivu. Ponovno se pojavljuju vrućica i raniji simptomi, a mogu se razviti i znakovi meningitisa. Težak oblik bolesti je Weilov sindrom koji se očituje žuticom, krvarenjima, anemijom, poremećajem svijesti, oštećenjem jetre i bubrega, trombocitopenijom, a moguć je i serozni meningitis. Teže slučajeve oboljelih treba što prije hospitalizirati, ali nije potrebna izolacija bolesnika jer kiselost čovjekovog urina uništava bakterije i bolest se ne prenosi s čovjeka na čovjeka (ipak je potreban oprez u rukovanju urinom bolesnika).
Kako se postavlja dijagnoza leptospiroze i kako se liječi?
Dijagnoza bolesti se potvrđuje nalazom mikroorganizama ili pozitivnim serološkim testovima, a liječenje i profilaksa se uspješno provode antibioticima - penicilinom, ampicilinom, amoksicilinom ili doksiciklinom. U teškim slučajevima važne su i potporne mjere, uključujući infuzije i elektrolitsku terapiju. Letalitet se kreće oko 1% (kod Weilove bolesti i više od 20%).
Koje su mjere prevencije?
Mjere prevencije su izuzetno važne za pojavu i širenje bolesti a podrazumijevaju:
- utvrđivanje mogućih zaraženih voda i terena
- deratizacija (uništavanje glodavaca)
- higijensko držanje životinja
- zaštita vode i hrane od kontakta sa zaraženim životinjama
- kloriranje vode za piće i bazena
- izbjegavanje kupanja u rijekama i potocima gdje se kupa stoka
- higijensko pranje ruku
- pokrivanje posjekotina i ogrebotina nepromočivim zavojem prije kontakta sa zemljom, blatom ili vodom koji bi mogli biti kontaminirani urinom zaraženih životinja
- nošenje zaštitne odjeće i obuće prilikom rada s potencijalno zaraženim životinjama
- cijepljenje životinja (ne postoji cjepivo protiv leptospiroze za ljude)
Kakvi su ishodi leptospiroze?
Oporavak oboljelih može biti jako spor, bolest poput sindroma kroničnog umora može trajati mjesecima, u rijetkim slučajevima ostaju stalna glavobolja i depresija, a ponekad se bakterija zadrži u očima i izaziva kronične upale.
Ima li leptospiroze u Dubrovačko-neretvanskoj županiji?
U Dubrovačko-neretvanskoj županiji u razdoblju od 2002. do 2011. g. bilo je 27 prijavljenih oboljelih od leptospiroze, od čega najviše s područja Neretve – 23 osobe.
Od prvog opisa bolesnika s Weilovim sindromom u Hrvatskoj ( izvještaj je bio iz Splita a bolesnik iz doline Neretve), prošlo je oko 80 godina. Od tada se leptospirozom u Hrvatskoj bave infektolozi, epidemiolozi i veterinari čiji radovi pomažu u rasvjetljavanju epidemiologije i klinike leptospiroze u našoj zemlji. Njima se u novije vrijeme pridružuju imunolozi i šumari što pokazuje multidisciplinarni pristup ovoj, klinički teškoj bolesti u Hrvatskoj s ciljem da se ona što prije dijagnosticira, izliječi i prevenira epidemija.
Igor Piskač, dr. med. epidemiolog
