Cijepljenje je unošenje antigena u organizam sa svrhom stvaranja protutijela, u svrhu zaštite od određene zarazne bolesti, bez da ste oboljeli od nje. Antigeni su specifična strana tijela koja izazivaju imunološki odgovor organizma. Protutijela su proizvodi limfocita, obrambenih stanica organizma, koja ciljano uništavaju mikroorganizme.

Javnozdravstveni programi masovnog cijepljenja doveli su do kontrole zaraznih bolesti protiv kojih se cijepi. Cijepljenje spada među najveće medicinske uspjehe 20. stoljeća i cijepljenjem je spašeno više života nego bilo kojom drugom medicinskom intervencijom u povijesti. Cijepljenjem ne štitimo samo osobu koju smo cijepili, već dovoljno velikim obuhvatom sprječavamo pojavu epidemije (pogledajte odgovor na pitanje „Što je kolektivna imunost?“).

Masovnim cijepljenjem i stvaranjem kolektivne imunosti eradicirane (eliminacija bolesti i uzročnika, prekid svake zaraze) su velike boginje u svijetu, a dječja paraliza je eradicirana iz svih zapadnoeuropskih zemalja. Sustavno i planski u Hrvatskoj se masovno cijepi više od 50 godina. U Hrvatskoj je provedbom Programa obaveznog cijepljenja postignuta eliminacija difterije (posljednji oboljeli 1974.) i dječje paralize (posljednji oboljeli 1989.). Smanjenje broja oboljelih od tuberkuloze je 84%, tetanusa 93%, hripavca i parotitisa 99%, morbila i rubeole >99%.  

Cjepiva su biološki preparati koji nas štite od opasnih i potencijalno smrtonosnih bolesti. Za razliku od većine lijekova koji djeluju na već nastalu bolest, cjepiva sprječavaju nastanak određene zarazne bolesti. Način na koji cjepiva djeluju su taj da ona potiču proizvodnju protutijela koja su specifična za točno određene uzročnike ili njihove toksine. U cjepivima su antigeni najčešće dijelovi mikroorganizama, cijeli mrtvi ili oslabljeni mikroorganizmi ili njihovi toksini. Većina cjepiva daje se putem štrcaljke i igle, no neka se daju oralno (piju se) ili u obliku nosnog spreja.

Najvažniji sastojci cjepiva su jedna ili više aktivnih tvari na koje naš imunološki sustav stvara protutijela. Daleko najveći udio u sastavu cjepiva čini voda, dok svi drugi sastojci čine svega nekoliko miligrama. Važno je naglasiti da neki sastojci navedeni u cjepivima koriste se u procesu nastanka cjepiva i moguće je da uopće ne budu prisutni u finalnom proizvodu tj. cjepivu, a ako i budu prisutni, onda ih ima samo u tragovima.

Iako pojedini sastojci imaju čudne nazive dobro je znati kako se neki od njih i inače nalaze u našem tijelu, poput natrijevih ili kalijevih soli, koje su neophodne za život. Čak se i formaldehid u malim količinama prirodno nalazi u tijelu.

Kao što je već izneseno, svi sastojci cjepiva nalaze su u vrlo malim količinama i ne postoje dokazi o njihovom štetnom  učinku u tim količinama. Jedini su izuzetak osobe koje su jako alergične na neke tvari (npr. proteine jaja ili neke antibiotike), koji čak i na izuzetno male količine te tvari mogu dobiti alergijsku reakciju.  

Točan sastav svakog cjepiva može se pronaći u uputi o lijeku (pretraživač baze lijekova može se pronaći na stranicama HALMED-a).

Više o ovoj temi možete pronaći na stranicama Univerziteta Oxford. 

Postoji nekoliko vrsta cjepiva: živa oslabljena cjepiva (npr. cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeole), mrtva (inaktivirana) cjepiva (npr. cjepivo protiv dječje paralize – IPV), toksoidna cjepiva (inaktivirani toksini, npr. cjepivo protiv tetanusa) te subunit, polisaharidna, rekombinantna i konjugirana cjepiva (npr. cjepivo protiv hepatitisa B). Najnovija cjepiva su m-RNA, kao što su neka cjepiva protiv bolesti COVID-19.

Cjepiva koja su u upotrebi u Hrvatskoj su prošla sva potrebna klinička ispitivanja, registrirana su, a prije nego što su ušla u upotrebu u Hrvatskoj, korištena su godinama u brojnim zemljama Europe i ostatka svijeta i još uvijek su u upotrebi. Ona cjepiva koja se uvedu u upotrebu u Hrvatskoj se kontinuirano evaluiraju putem praćenja epidemiološke situacije i evaluacije provedbe Programa cijepljenja (koja uključuje i praćenje nuspojava) i kontinuirano se uspoređuje odnos koristi i štete, te se prema potrebi mijenja Program cijepljenja.

Da. Najjednostavnije rečeno, da cjepiva ne djeluju, po cijelom svijetu bi imali epidemije bolesti protiv kojih se cijepimo, poput difterije, dječje paralize i ospica. Velike boginje ne bi bile iskorijenjene. Kada cjepiva doista ne bi bila efikasna, ne bi postojala komercijalna cjepiva. Proizvođači cjepiva moraju dokazati Europskoj medicinskoj agenciji (EMA) zaštitnu ulogu cjepiva putem detaljnih kliničkih studija. Prije negoli se neko cjepivo odobri i stavi u upotrebu, mora proći rigorozne znanstvene i zakonske postupke dokazivanja sigurnosti i efikasnosti. Ovaj proces uključuje kliničke studije na tisućama dobrovoljaca koji primaju testno cjepivo. Ovaj proces nije završen kada se odobri uporaba cjepiva, dapače, cjepiva se prate dok god su u uporabi. Osim nedvojbenih dokaza iz kliničkih studija, postojii čitav niz primjera iz prakse kad je uvođenje nekog cjepiva dovelo do izravnog smanjenja broja oboljelih od bolesti protiv koje je to cjepivo uvedeno. Prema podacima Instituta Robert Koch, nakon uvođenja cjepiva protiv bakterije Haemophilus influenzae tip B (Hib) – koja uzrokuje teški meningitis u dojenčadi i male djece – u Njemačkoj 1990. g., broj slučajeva Hib meningitisa pao je sa 100-200 na svega 10 slučajeva. Ipak, cjepiva ne zaštićuju 100% cijepljenih. Moguće je da čovjek oboli iako se cjepio, no znanstveni dokazi pokazuju kako osobe koje su cijepljene imaju značajno manju šansu dobiti bolest protiv koje su se cijepili, od osoba koje se nisu cijepili. Primjerice, jedna doza cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole zaštićuje preko 95% cijepljenih, dok dvije doze štite preko 99% cijepljenih.

Imunitet označava zaštitu od određene bolesti. Ako je netko imun na neku bolest, to znači da neće oboljeti u slučaju kontakta s uzročnikom. Imunološki sustav djeluje na tri razine:

1. Prepoznaje uzročnika bolesti (bakteriju, virus i dr.) kao strano tijelo (koje ne pripada našem tijelu).
2. Na to odgovara proizvodnjom posebnih proteina koja zovemo protutijela koja pomažu u uništavanju uzročnika. Naš imunološki sustav većinom ne uspijeva dovoljno brzo reagirati i spriječiti nastanak zarazne bolesti.
3. Naš organizam pamti uzročnika s kojim je došao u susret i kako ga uništiti. Na taj način, ako bilo kada kasnije dođemo u dodir s tim istim uzročnikom, naš imunološki sustav ga ovaj put brzo uništava.

Osim individualne zaštite koju postižemo cijepljenjem, dovoljnim obuhvatom populacije postižemo kolektivnu imunost. Ona se odnosi na bolesti koje se prenose s čovjeka na čovjeka, te ako procijepimo barem 95% populacije, prijenos bolesti će biti prekinut – imuni pojedinci će zaštititi neimune, tj. neće doći do pojave epidemije.

Provedbeni program obveznog cijepljenja u Republici Hrvatskoj, poznat kao kalendar cijepljenja donosi se temeljem Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, NN 113/17) i Pravilnika o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi (NN 103/13).

Kalendar cijepljenja možete pronaći na linku.

Imunost (zaštita) postignuta cijepljenjem različitim cjepivima je različitog trajanja. Stoga se neka cjepiva daju u više odvojenih doza kroz određena vremenska razdoblja. Docjepljivanja se provode periodično, uzimajući u obzir prosječno trajanje zaštite, na način da se docjepljivanje obavi prije nego što veći dio cijepljenih izgubi zaštitu. Docjepljivanjem se podiže razina protutijela i produljuje zaštita, što je važno pri ulasku u kolektiv (vrtić, škola).