Psihološka prva pomoć

Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se u organizaciji Svjetske federacije za mentalno zdravlje (WFMH) od 1992. godine svakog 10. listopada. Na taj način se želi upozoriti na rastuću problematiku mentalnih poremećaja i bolesti s ciljem podizanja svijesti, educiranja i zalaganja za boljitak na području mentalnoga zdravlja. Ovogodišnja tema je ''Psihološka prva pomoć''. Psihološka prva pomoć može se definirati kao pružanje praktične podrške, razumijevanja i utjehe, ali i zadovoljavanje osnovnih potreba osobi u našem bliskom okruženju koja je nedavno proživjela vrlo stresan događaj. Takav oblik pomoći uglavnom pružaju pripadnici hitnih službi, no većina ljudi se u svakodnevnim situacijama nađe upravo u ulozi pružatelja psihološke prve pomoći iako toga nisu svjesni. Važno je osvijestiti postojanje takve mogućnosti kako bismo što kvalitetnije pomogli osobi/osobama kojoj je naša pomoć potrebna.
Stresan ili krizni događaj može biti na globalnoj razini i obuhvaćati veći broj ljudi (npr. u slučajevima prirodnih katastrofa, terorističkih napada, epidemije neke bolesti i sl.), a može obuhvaćati svega nekoliko ili jednu osobu (npr. prometna nesreća, pljačka, bolest, i sl.). Svaki takav stresan događaj ostavlja fizičke, socijalne i emocionalne posljedice na osobi koja ga je proživjela. U tom smislu je izrazito bitno pružanje rane psihološke pomoći kako bi se smanjile posljedice PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja). Reduciranjem inicijalnog distresa uzrokovanog traumatskim događajem potiče se kratkoročno i dugoročno prilagođeno ponašanje i suočavanje sa samim događajem ali i posljedicama koje prouzruči.

Što psihološka prva pomoć jest:
- nenametljiva, praktična briga i podrška
- procjena problema i potrebne podrške
- pomoć ljudima da zadovolje osnovne potrebe (za hranom, vodom, odjećom)
- slušanje, ali ne i prisiljavanje osobe na razgovor
- tješenje i smirivanje
- pomaganje u pronažaenju potrebnih informacija, stručnih službi
- zaštita osobe od daljnjih povreda.

Što psihološka prva pomoć nije:
- nešto što rade samo profesionalci (psiholozi, liječnici i medicinsko osoblje, vatrogasci)
- psihološko savjetovanje ili terapija
- klinička ili psihijatrijska intervencija
- analiza onoga što se dogodilo
- tjeranje osobe da priča o događaju, o tome kako se osjećala i što se točno dogodilo.

Kako bismo pravovremeno reagirali važno je da znamo prepoznati osobu kojoj je takav oblik pomoći potreban. Neke od mogućih reakcija na stresan događaj su:
- fizički simptomi (glavobolja, drhtavica, umor, gubitak apetita, različiti oblici bola)
- anksioznost i strah
- plač i tuga
- sram, osjećaj krivnje (zbog preživljavanja, ili zbog ne spašavanja drugih)
- ushićenje zbog preživljavanja
- oprez, nervoza
- ljutnja, razdražljivost
- ukočenost, povučenost
- dezorjentiranost –  osoba ne zna kako se zove, gdje živi ili što se dogodilo
- ne reaigranje na druge, potpuna šutnja
- osjećaj zbunjenosti, dezorjentiranosti
- nemogućnost skrbi o sebi ili djetetu (osoba ne jede i ne pije, nije u stanju donijeti najosnovnije odluke).

Bez obzira da li pomoć pružamo kao profesionalci ili slučajni prolaznici, članovi obitelji, vrlo je bitno da se uvijek ponašamo odgovorno. Trebamo biti iskreni i pouzdani, poštovati pravo osobe da sama donosi svoje odluke, ne nametati naša stajališta i uvjerenja, te poštovati privatnost i štititi informacije koje su nam povjerene. Također je vrlo bitno da ne dajemo lažna obećanja, da ne prisiljavamo ljude da prihvate našu pomoć, da budemo svjesni vlastitih mogućnosti i da ih ne prelazimo, te da ne osuđujemo ljude zbog njihovih osjećaja ili postupaka.

Što se može reći i napraviti u takvim situacijama:
- pronaći mirno mjesto za razgovor
- biti blizu osobe ali zadržiti pristojnu distancu ovisno o krakteristikama sugovornika (dobi, spolu, kulturi)
- dati do znanja da čujete i razumijete što vam osoba govori
- biti strpljiv i miran
- pružiti točne informacije ako ih znate, biti iskreni vezano uz to što znate kao i o onome što ne znate
- pružiti informaciju na način koji osoba može razumjeti
- poštovati privatnost
- pohvaliti snagu te osobe kao i način na koji je sebi pomogla.

Što bi bilo dobro izbjegavati tijekom psihološke prve pomoći:
- tjerati osobu da priča svoju priču
- prekidati ili požurivati osobu dok priča
- davati svoje mišljenje o situaciji u kojoj se osoba pronašla, samo slušajte
- dodirivati osobu ako niste sigurni da li je to prikladno
- suditi o tome što jest ili nije ta osoba napravila i o tome kako se osjeća (nemojte reći: ne bi se trebao tako osjećati, budi sretan što si preživio...)
- pričati nečiju tuđu priču
- pričati o svojim vlastitim problemima
- davati lažna obećanja
- osjećati da morate riješiti sve probleme koje ta osoba ima
- nemojte im uzeti osjećaj da su sami sposobni nositi se sa svojim problemima.

Većina ljudi se vrlo dobro oporavi tijekom vremena, posebno ako su zadovoljene njihove osnovne potrebe. No postoje i osobe koje imaju ozbiljnije ili dugotrajnije posljedice, njima će ipak biti potrebna dugotrajnija dodatna pomoć i podrška. U takvim slučajevima bi bilo poželjno ohrabrivati i poticati osobu da potraži stručnu profesionalnu pomoć kako bi što uspješnije razrješila poteškoće uzrokovane proživljenim stresnim događajem.

Nina Crnogorac Šabić, mag. psihologije